Krenuli smo u jesen 2019. povratkom s Revije hrvatskog filmskog videostvaralaštva djece u Sisku. Motivirani i dobro raspoloženi, s najboljim igranim filmom po mišljenju ocjenjivačkog suda djece za film Joker u rukavu nastao u OŠ Kajzerica i najboljim po mišljenju stručnog žirija – Istraživači.
Na prvom sastanku u OŠ Kajzerica skupina se povećala za dvije članice koje su statirale u Jokeru, ali bilo je i uvrijeđenih – nisu svi mogli ići u Sisak! Obećao sam da na iduću reviju na Lošinj idu svi, riješit ćemo smještaj i prijevoz! Tko je mogao očekivati dvije godine pandemije?
Sastajali smo se u mirnoj i praznoj školi za vrijeme štrajka učitelja i smišljali priču. Najkreativniji smo bili u ulaznom holu škole. Nika je opet pokrenula ideju, Branimir je opet bio zadužen za šašave replike u dijalozima, Lucija je opet bila odgovorna. Mučili smo se s mobitelima pod satom i stalnim pokušajima međusobnog nasmijavanja… Dakle, u dobroj atmosferi smo smo svi zajedno razvili scenarij pod imenom Ogrlica sa sedam rubina, uz naznaku da je to radno ime, jer ćemo ime prilagoditi rekvizitu koji ćemo koristiti u filmu.
Na snimanju emisije Kokice našle su se dvije pobjedničke ekipe iz Kaooosssa – tu su cure s Kajzerice upoznale Marlu i predložile ju za ulogu Tare. Kokice su u međuvremenu ukinute, pa prilog s curama s Kajzerice nikad nije emitiran. Je li to bio znak kraja? Ne, na tom snimanju u Cinestaru smo pronašli najbolju glavnu glumicu!
Snimanje smo organizirali krajem ožujka 2020. Svi znamo što smo tad proživjeli i preživjeli. Snimanje se ne može napraviti online. Imali smo sve – scenarij, knjigu snimanja, lokacije, iz daleke Kine stigle su lažne narukvice, imali smo čak i potencijalnog glumca za Lea…
Stiglo je ljeto, školska godina je završila online, niti smo imali energije niti smo imali mogućnost skupiti ekipu u školi za prvu scenu, jednostavno smo pustili sve za jesen.
Ipak, ljetne festivalske radionice su funkcionirale – uz veliki oprez i pažljivo pridržavanje mjera korona histerija je sezonski ipak djelomično izašla iz naših života.
Noa je vodio kratku radionicu u Varaždinu u suradnji s Vanimom gdje je nastao film Jedan po jedan, Marla i cure s Kajzerice su zajedno radile na novom projektu na radionici u Kraljevici.
Pozvani smo na Ljetnu školu filma Šipan, skockali se i veselo krenuli u novu filmsku avanturu.
Bio je to naš Šipan broj tri. Čarobnih deset dana u druženju s najboljim domaćinima, odličnim gostima, večernje projekcije vrhunskih filmova, Noine životne odluke oko studija produkcije i festival kreativnosti s našim mladim polaznicima.
Na LJŠFŠ radimo po istom programu kao u suradnji sa školama – Škola igranog filma od 35 sati, s filmskim vježbama i razvojem dječjih ideja na licu mjesta, s velikim trudom i zalaganjem oko rekvizita, lokacija i pažljivim planiranjem snimanja.
„Noćne scene u dječjem filmu – ni u ludilu“, tako nekako je zvučala moja odluka davne 2012. nakon snimanja Prikaza. No, na tom snimanju je pokrenuta priča s Noom i Lunom, kasnije temeljem Kaooosssa. Prikaze su dobile dvije nagrade za radionički film na Reviji. Sljedeće „nikad više“ noćno snimanje bilo je na filmu Posao za klince krajem 2013. koji je bio preambiciozan i doslovno smo na snimanju izbacili 2-3 scene da bismo ga uspjeli dovršiti. PZK nas je odveo na Dubrovnik film festival. Nakon još nekoliko „nikad više noćno“ namučili smo se na noćnom snimanju Jokera u rukavu s kojim smo dobili nagradu za najbolji igrani film po mišljenju dječjeg ocjenjivačkog suda na Reviji 2019.
Šipan uvijek izvlači najbolje od nas. Vjerojatno je to spoj otočke energije, odličnih domaćina, okruženja (ljudi koji su tamo došli volontirati i ljudi koji su tamo došli na odmor), a najviše to što smo tamo zajedno, u najboljoj kombinaciji Noa i Jura, odsječeni od drugih obveza.
Jedno je vodilo drugome. Snimamo horor, noćno snimanje, napušteno selo, tinejdžerke opsjednute Tik-tokom, plaža, opsjednuto dijeeete… Djeca koja nam upadaju na večeru u restoran da bi dodala neku novu ideju (jer ipak je uvjerljivije uletiti biciklom na terasu nego poslati poruku)… Vruće šipansko ljeto donijelo je naš treći Šipanski film, Humbara!
Ljeto je završilo, Noa je postao student ADU, a ja sam se bacio na dugo planirani dokumentarac, no to je za neki drugi tekst.
Onda smo uklizali u jesen i zimu pod mjerama, maskama, pozitivnim testovima i Ogrlica je nastavila čekati u mapi ŠIF nedovršeni projekti.
U proljeće sam odlučio pokrenuti stvar ili odustati. Ekipa s Kajzerice je većinom osmi razred, prošlo je više od godinu dana, poslao sam poruku u stilu „sad ili nikad“ i dobio – stopostotni odaziv!
Tri tjedna planiranja, nazivanja, sastančenja, kombiniranja urodilo je snimanjem najteže scene dosad, one ispred Ciboninog tornja. Muzejsko memorijalni centar Dražen Petrović je na upit o snimanju kod njih nakon 5 minuta odgovorio „Mi smo jednoglasno zaključili da nam je ideja o snimanju dječjeg filma ovdje skroz super i mi vam javljamo da smo za!“.
Tražeći bilježnicu koja bi bila vizualno privlačna za rekvizit „Tarina teka“ obilazio sam knjižare i na kraju se zatekao u jednoj trgovini. U međuvremenu, filmaši s Kajzerice su na sastanak doveli Dunju. Dunja ima „sketch book“, crta non stop, dala nam je svoju bilježnicu i nacrtala po narudžbi sve crteže iz scenarija. A traženje teke nam je donijelo – ime filma! Fotkao sam potencijalne rekvizite – kutije u koje bi Tara mogla skupljati svoj plijen i na jednoj je pisalo „Big things“. Iskoristili smo taj moment.
Finalna napetost pred snimanje. Izbori su nam promijenili dan snimanja sa subote na ponedjeljak pa smo došli do najkišovitijeg dana u godini! Vizualno lijepo, produkcijski zahtjevno. Pa sve je zahtjevno u ovoj sceni. Ljudi su došli statirati po najvećem pljusku za vrijeme pauze za gablec, Ministar unutarnjih poslova je osobno potpisao ugovor za posuđivanje policijskih uniformi… Ogi je stigao iz Karlovca dan prije da bi cijeli dan glumio u filmu.
Krenuli smo s kišnim pljuskom i 20 ljudi u 9 ujutro i završili u sumrak paleći papire, u malom timu – Mia kao snimateljica i Marla kao glavna glumica. Mia i Marla su izdržale punih 12 sati! Par dana kasnije snimali smo u malim timovima i spajali nemoguće – Tarina dnevna soba je u Zaprešiću, a spavaća na Šalati! Marla je na drugo snimanje došla s crno nalakiranim noktima, a na zadnje sa slomljenim prstom. Neka, nećemo se nervirati, to su sitni propusti koji su normalni u dječjim filmovima i daju im čar… ovdje se bavimo – velikim stvarima.
Lucija, koja je raspisala scenarij nakon maratonskih sastanaka u holu škole i ubacila u njega zadnji kadar – pravi pubertetski izljev bijesa u trenutku miješanih osjećaja, u ožujku 2020. je nacrtala u detalje cijeli storyboard (i to prije castinga i odabira lokacija!), bila je idealna za montažerku na daljinu – slali smo si nekoliko puta project fileove i uspjeli doći do finala par dana prije prijave za reviju dječjeg filmskog stvaralaštva.
Znali smo da smo napravili dobar film, to je potvrdio i varaždinski ocjenjivački sud djece, a sve je kulminiralo svečanom premijerom u kinu Tuškanac!
